Kada se govori o ustanovi “1. Novembar”, jedan od pokretača i postojanja je i ime profesora Milorada Đondrića koji je tokom svog skoro petodecenijskog rada, postao i sinonim za roditeljsku figuru svih učenika koje je podučavao najpre životu, a zatim i sportu. Generacije učenika koje su smisao pronašle u nekoj od sportskih disciplina, danas ga se rado sećaju i smatraju ga neodvojivim delom svojih porodica. Iako je govorio jezikom sporta, profesor Đondrić je najpre govorio jezikom ljubavi i razumevanja prema onima kojima je život dodelio ne baš lako breme. Iako u penziji i dalje aktivan kroz sporstki klub “Morava” u okviru kojeg nastavlja sa radom i pripremama dece za takmičenja.

Milorad Đondrić
“Ja sam u ovoj školi počeo da radim 20. januara 1992. godine kao profesor fizičkog vaspitanja. Radili smo u jednoj manjoj sali, a ne u ovoj u kojoj mi sada razgovaramo. Kada sam dobio posao nikada nisam ni pomišljao da bih mogao da radim sa decom koja imaju smetnje u razvoju, ali kada sam došao, više nikada nisam poželeo da odem odavde. Deca su me privukla, jer oni imaju nešto posebno u sebi što čoveka razoružava i jednostavno tera da se njima posvetimo na jedan poseban način. Konkretno, Lidija Vujović o kojoj ste takođe napravili priču, kada sam ja došao u ovu školu ona je bila osmi razred osnovne škole. Ona je bila takav sportista da sam jednostavno želeo da i njoj i ostalima posvetim svu pažnju i pružim mogućnost da u sportu uživaju kao i druga deca.”
Inkluzija koja u poslednjim godinama sve jače ima upliv u tokove savremenog društva, odškrinula je deci sa smetnjama u razvoju vrata spoljašnjeg sveta i povela ih u tokove života o kojima mnogi nisu ni sanjali. Profesor Đondrić naglašava da je u početku bilo jako teško jer je inkluzija zakucala na vrata redovnog obrazovanja 2010. godine i ti počeci su bil jako važni za sve potonje uspehe. Ipak, kako navodi, inkluzija je došla mnogo pre, negde oko 2002. godine sa Specijanom olimpijadom na kojoj su učenici ove škole učestvovali braneći boje sportskog kluba “Morava” koji je osnovan takodje 2002. godine.
“Prvi ispit naše spremnosti bila je Letnja olimpijada već 2003. u Dablinu, gde su naši momci uspeli da osvoje nekoliko medalja, ovom prilikom uvek se rado setim našeg Marka Terzića koji je doneo medalju sa ovog tekmičenja. Za nas je to bio nepojmljiv uspeh, jer smo čak zaigrali sa Nemačkom. Kroz sport deca su obišla svet, a kada je Specijalna olimpijada obuhvatila i odbojkašku reprezentaciju 2013. godine pojavljujemo se u unifajd takmičenjima koja podrazumevaju učešće tri osobe sa smetnjama u razvoju I tri partnera tj. osobe iz redovne populacije koje se sportom bave rekreativno tako da ne postoji među njima velika razlika u tehnici, a kao kruna svega prošle godine na OI u Berlinu, naša reprezentacija koju sam ja predvodio, osvojila je drugo mesto. Ono na šta sam ja naponosniji je i pohvala svih sudija na takmičenjima da smo mi igrali najinkluzivniju odbojku”.
Raditi sa decom sa smetnjama u razvoju je posao izazovan sam po sebi. Iako deluje lako, ipak tu postoji jako puno pristupa kako bi jedan trener u detetu probudio želju I volju za takmičenjem, približio smisao i cilj igre. Deca imaju različite oblike kognitivnih smetnji pa je svaki trening prethodno dobro isplaniran uz pomoć defektologa. Ipak, najveći svetionik u savladavanju prepreka je osećaj i pogled u srce, na decu koja sportom sebi otvaraju vrata sveta.
“Svako dete je priča za sebe. Ni u redovnoj populaciji, trener ne pristupa svakom igraču na isti način. Ovo su deca koju ja posmatram kao običnu, decu bez ikakvih smetnji. Ali za svakog pronađem model koji svakom odgovara, neko se probudi kada malo podviknemo a neko kada ga zagrlimo i kažemo da je to bilo dobro ali sada može da bude još bolje. Dakle svaki sportista ima poseban modalitet rada i usvajanja. Na nama je da pročitamo koji je to najbolji način i da pratimo njihove rezultate kako bi znali da li ta metoda funkcioniše”.
Sledeće godine sporstki klub “Morava” slavi 20 godina postojanja i nastojanja da se ova deca posvete svojim snovima I ciljevima. Mnogi od njih danas su uspešni ljudi koji su zasnovali svoje porodice I koji su nastavili kroz život da sijaju sjajem svojih osvojenih medalja.
“Sportom u inkluziju” projekat je televizije Telemark koji ima za cilj promociju Udruženja I pojedinaca iz kategorija osoba sa smetnjama u razvoju. U prethodnih nekoliko godina sport i inkulzija bile su često obrađivane teme, a od kako je u Čačku izgrađena fiskluturna sala pri ustanovi “1. Novembar” i “Zračak”, bavljenje sportom i osvajanje medalja postale su sve češće teme novinskih naslova u gradu na Moravi. Upravo po najlepšoj reci Zapadne Srbije koja protiče kroz Čačak, osnovan je i sportski klub “Morava” koji okuplja sportiste sa smetnjama u razvoju koji su takođe i šampioni na domaćim i inostranim terenima.
Sportski klub „Morava“ iz Čačka uključuje svoje sportiste u reprezentaciju Specijalne olimpijade Srbije, te su do sada pokazali zavidne rezultate, kako u zemlji tako i na međunarodnim takmičenjima. Jedan od njih je i Milan Jovičić koji se istakao izuzetno dobrim sportskim rezultatima. Sportisti Sportskog kluba dece i omladine sa teškoćama u razvoju „Morava“ učestvuju kao članovi reprezentacije Specijalne olimpijade Srbije na domaćim i međunarodnim takmičenjima: Svetskim letnjim i zimskim igrama, Letnjim evropskim igrama, Evropskim prvenstvima u ekipnim sportovima. Na svim takmičenjima sportisti su postizali zavidne rezultate. Jedan od njih je i dvadesetšestogodišnji Milan Jovičić koji godinama aktivno trenira skijanje.

Milan Jovičić
„Prvo moje putovanje bilo je 2013.godine u Južnu Koreju kada sam išao na skijanje i osvojio dve zlatne i jednu srebrnu medalju. Putovao sam prvi put avionom i to van naše zemlje. Dva puta sam putovao u Poljsku gde smo se takmičili u odbojci, zatim 2019. godine u Dubaiju, baš smo svuda putovali“, priča Milan o svojim sportskim počecima i dodaje da je kod svakog čoveka najvažnija želja. “Kada imam želju onda se sve otvara. I putovanja i druženje i osvajanje medalja. Meni je čast da igram za Srbiju, to je naš identitet i po meni ta sreća je neopisiva – kada za svoju zemlju doneseš medalju.”
Na Olimpijadi 2013. u Južnoj Koreji takmičilo se 127 zemalja. Konkurencija je bila jaka, a Milan kaže da je tada bio mlad, pa nije bio svestan važnosti takmičenja, jer je bio uzbuđen što je prvi put putovao van zemlje. Redovno treniranje, ali i brojni sportski uspesi omogućili su mu da se zaposli kao domar upravo u školi prvi novembar koju je pohađao.
„Uspeo sam da se zaposlim, odnosno da dobijem tu priliku da pokažem da osim sporta, mogu da budem i koristan. Kao što znate, na mladima svet ostaje. Mlađoj deci govorim da pre svega treba da budu vaspitani, da se lepo ponašaju, jer od kuće sve polazi. Čovek pre svega treba da bude uporan, a sport je nešto najbolje što je moglo da mi se desi“, kaže Jovičić. Sport mu je, pored putovanja, omogućio i nova poznanstva, upoznao je različite zemlje i kulture i stekao nove prijatelje.

Milan Jovičić
„Dosta toga treba za decu da bi se što više uključili u sportske aktivnosti. U našoj školi imamo decu i iz redovnih škola koji se uključuju sa nama u treninge. Voleo bih da se što više takve dece uključi u naše sportske aktivnosti. Uvek kažem da nema nikakve razlike između dece sa smetnjama u razvoju i zdrave dece. Raduje me što će da se otvori novi zatvoreni bazen, da bi naša deca, kada idu na takmičenje trenirala u svom gradu jer više izgube vremena u putu nego na treninzima“, zaključuje Milan. On dalje trenira tri puta sedmično i kaže da i van obaveznih treninga slobodno vreme koristi za vežbanje kako bi održao kondiciju i bio spreman za buduća takmičenja. Drugima poručuje da je prvenstveno zbog zdravlja ali i socijalizacije veoma važno da se bave sportom, makar i rekreativno.
“Sportom u inkluziju” projekat je televizije Telemark koji ima za cilj promociju Udruženja I pojedinaca iz kategorija osoba sa smetnjama u razvoju. U prethodnih nekoliko godina sport i inkulzija bile su često obrađivane teme, a od kako je u Čačku izgrađena fiskluturna sala pri ustanovi “1. Novembar” i “Zračak”, bavljenje sportom i osvajanje medalja postale su sve češće teme novinskih naslova u gradu na Moravi. Upravo po najlepšoj reci Zapadne Srbije koja protiče kroz Čačak, osnovan je i sportski klub “Morava” koji okuplja sportiste sa smetnjama u razvoju koji su takođe i šampioni na domaćim I inostranim terenima.
Tiha I povučena dvadesetogodišnja Sanja Jovičić, bila je đak škole “1. Novembar”. Već u prvim danima posebno interesovanje razvija za sportive kojima ih uče na časovima fizičkog. Bilo je malo potrebno dok je Sanja shvatila da želi da bude sportistkinja I da putuje svetom. Te želje su se polako ostvarivale jedna za drugom. Odbojka, atletika, boćanje, košarka… discipline su u kojima je Sanja ekipno najbolja I koje najviše voli. Medalje se nižu kao i želje da čudnovati svet “spolja” osvaja sportom I svojim veštinama na terenu. Ističe da treneri svakodnevno sa njima rade, da jeste ponekad teško ali je ujedno i zabavno trenirati. Sa međunarodnih I svetskih takmičenja, pored lepih uspomena I putovanja, donela je i veliki broj medalja.

Sanja Jovičić
“Bavim se fudbalom, u Kragujevcu na regionalnom takmičenju osvojili smo treće mesto. Mnogo je važno da se bavimo sportom, prvo zbog zdravlja, da svi budemo zdravi, da se družimo, ja sam upoznala mnogo drugara kroz ova takmičenja”, govori Sanja I dodaje da su njeni omiljeni sportisti Novak Đoković i Aleksa Avramović posebno zbog medalja koje su doneli iz Pariza ove godine.
Specijalna Olimpijada Srbije počela je sa aktivnim radom 2002. godine, od kada su aktivno učešće uzeli učenici škole “1.novembar” i sportisti Sportskog kluba za osobe sa teškoćama u razvoju “Morava”. Cilj Specijalne olimpijade je da tokom čitave godine organizuje treninge i takmičenja osoba sa intelektualnom ometenošću i invaliditetom u našoj zemlji i na taj način omogući sportistima da uzmu učešća na skoro svim međunarodnim takmičenjima koja se širom sveta organizuju za ovu populaciju.
“Imamo trening, posle treninga se družimo sa drugarima. Treniramo i odbojku i stoni tenis. Ja vežbam dva puta dnevno. Mi često putujemo i donosimo mnogo medalja. I moji drugari i ja doneli smo puno sa dosadašnjih takmičenja”, sa ponosom kaže ova mlada i ambiciozna sportistkinja.
Sanja kaže da od kada je renovirana sportska sala u njenoj školi, uslovi su mnogo bolji za treniranje i sa nestrpljenjem čeka nova takmičenja gde se nada da će zajedno sa svojom ekipom, u grad na Moravi doneti još zlatnih medalja.
“Sportom u inkluziju”projekat je televizije Telemark koji ima za cilj promociju Udruženja I pojedinaca iz kategorija osoba sa smetnjama u razvoju. U prethodnih nekoliko godina sport i inkulzija bile su često obrađivane teme, a od kako je u Čačku izgrađena fiskluturna sala pri ustanovi “1. Novembar” i “Zračak”, bavljenje sportom I osvajanje medalja postale su sve češće teme novinskih naslova u gradu na Moravi. Upravo, po najlepšoj reci Zapadne Srbije koja protiče kroz Čačak, osnovan je i sportski klub “Morava” koji okuplja sportiste sa smetnjama u razvoju koji su takođe I šampioni na domaćim i inostranim terenima.
Kada je kao desetogodišnja devojčica došla u školu “Prvi novembar”, ni slutila nije da će nekoliko decenija kasnije, svoje sugrađane obradovati sa medaljama iz raznih sportova. Proputovala je skoro ceo svet I skoro sa svakog takmičenja donela je neku od prve tri medalje. Najveću zahvalnost duguje treneru Miloradu Đondriću jer joj je putem sporta omogućio da putuje, da se druži I uživa u onome što najviše voli, sportu.

Lidija Vujović
“Ja se bavim košarkom, odbojkom, atletikom, boćanjem ali najviše od svega volim plivanje. Iz Kine sam 2007. donela zlato u Čačak u disciplini atletika na 100 metara. Mnogo sam ponosna na taj uspeh I nadam se da ću imati opet prilike da otputujem na Olimpijadu. Moj omiljeni sportista je upravo Novak Đoković koji je ove godine pobedio na Olimpijadi”.
Sport je Lidiji doneo mnogo više od medalja, a to su nova poznanstva, druženja, putovanja i jedan sasvim novi svet koji ne bi mogla da doživi da nije bilo sportskog kluba “Morava” I želje trenera I profesora da Lidija ima divne doživljaje i uspomene. Život osoba sa smetnjama u razvoju, ukoliko nema organizovanih aktivnosti, uglavnom se svodi na vreme provedeno u zatvorenom prostoru monotono i bez saržaja.
“U budućnosti ja jedino želim da se bavim sportom. Tada se osećam moćno i ponosno i jako sam srećna. Ove godine bila sam u Belgiji kada smo igrali odbojku i bila sam kapiten. To znači da sam najstariji igrač i najiskusniji predvodnik tima, a to nije mala stvar. Pored Belgije, ove godine išli smo u Vranje, Pirot, Niš, Pančevo, Zrenjanin… Sve je to u meni izazvalo divna osećanja. Svakom bih preporučila da počne da se bavi nekom vrstom sporta jer donosi radost i lepotu življenja”.
Lidija, iako je senior, rado učestvuje u svim dešavanjima u klubu “Morava” strpljivo učeći nove sportiste, pravilima. U budućnosti ima plan da usavrši plivanje jer joj taj sport kako vreme odmiče, najviše odgovara. Planira i putovanja sa svojim prijateljima iz kluba i kako kaže raduje se novim medaljama koje će tek osvojiti na predstojećim takmičenjima.