U Srbiji je napravljen pomak kada je u pitanju položaj osoba sa invaliditetom ali su oni, nažalost, još uvek diskriminisani i imaju brojne probleme. Najčešći problemi osoba sa invaliditetom siromaštvo, pristupačnost, zapošljavanje. Grad Čačak je proteklih godina, prema rečima gradonačelnika Miluna Todorovića, dosta toga, pre svega, infrastrukturno, uradio kako bi olakšao njihovo funkcionisanje. „Ono što smo radili zajedno pre svega sa udruženjima jeste da Čačak bude grad bez barijera.

Učinili smo mnogo toga, naravno da uvek može još više da se radi, ono što mene veoma zabrinjava jesu novi stambeni kompleksi koji samo formalno ispunjavaju te uslove a onda praktično osobe sa invaliditetom nemaju baš tako kvalitetan i komforan pristup tim zgradama. U ovom slučaju to su stambeno-poslovni objekti. Što se javnih ustanova tiče, kao što vidite i znate u gradu Čačku to je dosta bolje, ali naravno da može i da treba da se ulaže mnogo više“, ističe gradonačelnik Čačka Milun Todorović. Sport je jedan od načina da osobe sa invaliditetom postanu vidljivije i da se uključe u redovne tokove društva, a koliko ulogu igra lokalna samouprava u tome? „Kada smo krenuli na sva ta takmičenja i sama Specijalna olimpijada, išli smo kao, da kažem, švajcarska tura. Kretali smo autobusima, niko nas nije ispraćao, međutim, sve se to polako, samim tim rezultatima koje smo postizali i na međunarodnim takmičenjima gde su učestvovali naravno naši sportisti, u okviru reprezentacije a i na državnim prvenstvima gde zaista postižemo dobre rezultate, da i sama lokalna samouprava to uvidi i pre svega se uključi, a dokaz je upravo ova sportska hala koja je izgrađena upravo u našoj školi“, istakao je direktor ŠOSO“1.novembar“ i predsednik i trener SC „Morava“ Milorad Đondrić.
Prema rečima gradonačelnika Todorovića, velike investicije su proteklih godina bile u Centru „Zračak“, kao i lift za nepokretne ili slabo pokretne osobe, ali i specijalizovanu teretanu na otvorenom namenjenu upravo osobama sa invaliditetom. Jedan od najvećih projekata je izgradnja nove fiskulturne sale upravo u školi „1.novembar“. „Najveću pomoć u tome nam daju upravo udruženja, i slepi i slabovidi, i paraplegičari i svi ostali. Zaista veliku međusobnu podršku ostvarujemo i rekao bih da smo mi u stalnom kontaktu i nebrojano puta sam tamo bio i ići ću uvek. Iapk, svi mi koji smo radno sposobni mnogo drugačije sve to doživljavamo. Tu smo kao otvoreno društvo, otvoren grad za sve njihove predloge i sugestije i naravno da ćemo uvek naći novca za njih. Oni su bili i biće prioritet, pored dece, za mene“, zaključio je gradonačelnik Todorović. Sport osoba sa invaliditetom u Srbiji tokom poslednje decenije doživljava razvoj, koji se ogleda ne samo u postizanju značajnih sportskih rezultata na međunarodnoj sceni, već, i pre svega, kroz stvaranje povoljnog ambijenta za veće uključivanje osoba sa invaliditetom u sportske aktivnosti. Za unapređenje i razvoj sporta osoba sa invaliditetom posebno je značajno to što je finansiranje dolaska do vrhunskih rezutata preuzela centralna država. Sa druge strane, uslove za masovno i rekreativno bavljenje sportom osobama sa invaliditetom treba da obezbede jedinice lokalne samouprave.

Osamnaestogodišnji Nikola Pantelić koji pohađa školu „1.novambar“ aktivno već dugi niz godina trenira aikido, a kroz sportske aktivnosti u okviru škole i fudbal, košarku, odbojku i plivanje.
„Voleo bih da savladam tu borilačku veštinu, trebaće mi u životu. Što se tiče ostalih sportova, ovde imamo mogućnost da treniramo više njih, sviđaju mi se skoro svi sportovi, volim plivanje i baš bih voleo da upišem školu plivanja“, kaže nam Nikola Pantelić, učenik ŠOSO „1.novembar“.

Kako Nikola ističe, voleo bi da u našem gradu postoji zatvoreni bazen da bi mogao više i kvalitetnije da trenira plivanje. Redovno odlazi na takmičenja i osvaja zapažane rezultate.
„Do sada sam bio na takmičenjima u Nišu, u Pirotu i Leskovcu. Osvojio sam zlato, srebro i jednu bronzu. Na svim tim takmičenjima upoznao sam nove drugare, sa nekima sam i danas u kontaktu. Bude tu uvek lepo druženje“, priseća se Nikola.
Škola, kaže, poseduje sve rekvizite i nova hala je veoma pogodna za bavljenje sportovima koja su u sferi njegovog interesovanja.
„Dok nisam čuo za oovu školu i koji sve sportovi imaju, ja sam se samo bavio košarkom i kada sam ovde došao, počeo sam baš svim sportovima da se bavim i na sva takmičenja idem. Veoma je važno da se bavimo sportom, prvenstveno zbog zdravlja, a svakako i fizičke aktivnosti. Mnogo se bolje osećam nakon treninga, u svemu tome nam pomažu treneri Srbo Ristanović i Milorad Đondrić“, zaključuje Nikola.
Treneri su, kaže veoma posvećeni svakome po na osob. Najviše voli organizovana putovanja i takmičenja na kojima učenici ove škole osvajaju brojne medalje, te su tako prepoznati kao jaka konkurencija u zemlji i inostranstvu u svim sportovima.

Inkluzijom dece sa smetnjama u razvoju u redovne obrazovne tokove, u školu „1. novembar“ se sada upisuju deca sa sve specifičnijim, višestrukim smetnjama u razvoju. Grad u potpunosti finansira i školovanje dece sa smetnjama u razvoju, koja pohađaju škole van Čačka, kao i troškove gradskog i prigradskog prevoza za različite kategorije lica sa invaliditetom i njihove pratioce. Veljko Kurčubić pohađa školu „1.novmbar“ a uz pomoć direktora Đondrića uključen je u sve sportove, a najviše voli ateletiku.

„Mora da se dosta vežba za atletiku da bi dobio medalje. Mnogo dana sam vežbao za atletiku i uvežbao sam je zato što sam trčao i kod kuće i skakao i preskakao svašta. I kada sam ja tu atletiku uvežbao zvao me je Đondrić na takmičenje pa sam dobio dve srebrne i dve zlatne medalje“, sa ponosom govori Veljko Kurčubić, atletičar i učenik ŠOSO „1.novebar“.
Veljko kaže da su mu treninzi naporni, ali da ne bi postigao tako dobre rezultate bez mnogo truda. Pored atletike, zavoleo je i karate. „To su te borilačke veštine gde oboriš nekog protivnika, prvo moraš da se odbraniš rukama, a posle ga ovim pokretom oboriš, shvataš?“, objašnjava Veljko i dodaje: „Ima jedno mesec dana kako treniram karate, mnogo je važno da se bavimo sportom. Prvo što si zdrav i uvek pobeđuješ, i jednostavno dobiješ medalja i medalja, puno medalja, posle dobiješ nagrade, pa pehare, pa te svi hvale, a ima i dosta druženja“.
Njemu je, kaže važno da bude prvi i najbolji, a kako smo saznali od njegovih drugara, samopouzdanja mu ne manjka. „Važno je da budeš prvi i da osvojiš medalju. Dobro, važno je i učestvovati. Voleo bih da budem uspešan atletičar i karatista. Mogao bih da izdvojim vremena da se posvetim treninzima. Ja svaki dan treniram“, neskromno kaže Veljko uz ogromnu želju da bude najbolji. Sportisti sa intelektualnom ometenošću treniranjem jačaju zdravlje, motoriku, socijalne veštine, druže se, uče, putuju po celom svetu obogaćujući svoj život novim saznanjima i prijateljstvima. Zahvaljujući Sportskom klubu „Morava“ imaju bogat i ispunjen život bez obzira na njihov invaliditet.

Inkluzivni sport nije samo način da ljudi sa teškoćama u razvoju pokažu i razviju svoje mogućnosti, već doprinosi i rušenju brojnih predrasuda koje vladaju u društvu. Iako čine 10% svetske populacije, zbog stigme koja prati osobe sa intelektualnim ili fizičkim invaliditetom, deci sa teškoćama u razvoju je neretko uskraćena društvena interakcija koja bi trebalo da bude osnovno pravo svih nas. Uvdeviši upravo ovo, petnaestogodišnja Iva Dukanac, učenica Gimnazije, rešila je da se priključi odbojkaškom timu Sportskog udruženja „Morava“.

„Prošle godine sam počela da se uključujem u timske sportove i da igram sa osobama sa invaliditetom. Nije mi bilo teško jer shvatam da oni treba da budu ravnopravni sa nama, da su jednostavno to deca koja su ista kao mi, da treba da imaju ista prava i da uživaju u našem društvu. Smatram da sport doprinosi inkluziji i da je jako važan u razvoju dece, tako da mislim da tim nekim druženjem kroz sport možemo da doprinesemo da se oni bolje osećaju, da budu opušteniji u našem društvu“, ponosno kaže Iva Dukanac, učenica Gimnazije.
Veće učešće osoba sa invaliditetom u sportu zaista može da pomogne da se promeni odnos zajednice prema njima, ali možda je još važnije što deca na taj način uspevaju sama da promene stav o sebi i svojim mogućnostima. Uspeh u sportu i osećaj ponosa jačaju samopouzdanje i pomažu deci da savladaju sve izazove, fizičke i intelektualne. U isto vreme, bavljenje sportom omogućava deci da uživaju u svim prednostima koje sport sa sobom nosi. Radmila Mirić igra odbojku i u reprezentaciji Srbije.
„Bila sam u Abu Dabiju sa reprezentacijom Srbije. Treće mesto smo osvojili. Dosta treniram i radim vežbe i kod kuće, a pomaže mi mama“, kaže Radmila Mirić, odbojkašica i učenica ŠOSO“1.novembar“
Cilj svake škole u svetu je da dočeka i uvede učenike u zajednicu, u kojoj bi trebalo da se nađu u prilici da daju svoj doprinos. Iz tog razloga potpuna inkluzija dece sa smetnjama u razvoju jeste važan zadatak za ceo školski sistem. To bi trebalo da se sprovede pre svega dobrim planiranjem i kvalitetom, kao i većim ulaganjem u profesionalnu obuku predavača i korišćenjem lokalnih resursa, što u školi „1.novembar“ u potpunosti rade.





